NAGRAĐENA UČENICA SREDNJOŠKOLSKOG CENTRA „LJUBIŠA MLADENOVIĆ“
U decembru mjesecu Društvo „Sveti Sava“ je raspisalo Svetosavski književni konkurs za učenike osnovnih i srednjih škola: Srbije, Republike Srpske, Crne Gore i dijaspore.
Teme za učenike srednjih škola su bile:
- Nemojte, o čeda i braćo, nikada ono što škodi da poštujemo, a ono što spasava da odbacujemo – iz Savinog Hilandarskog tipika
- Putuje bez puta i put se pred njim rađa – stih Vaska Pope
Od prispjelih 87 radova, učenica naše škole, Rajka Milišić (III1), je osvojila fantastično drugo mjesto za prozni rad na temu „Putuje bez puta i put se pred njim rađa“.
Uručenje nagrada je bilo u subotu, 24. januara 2015. godine u Narodnoj biblioteci Srbije u Beogradu, na svečanoj Svetosavskoj akademiji.
U pratnji svoje profesorice srpskog jezika i književnosti Smiljane Antonić, Rajka je na ovoj svečanosti bila jedina učenica iz Republike Srpske i mi smo zbog toga još više ponosni na nju.
Svi nagrađeni su dobili diplome o osvojenom mjestu i veoma bogat izbor knjiga koje su za ovakav konkurs i najadekvatnija nagrada.
Rajka je ovom prilikom dala i kratki intervju za Srbijansku televiziju.
Na koktelu koji je usljedio poslije svečanosti Svetosavske akademije Rajka je dobila još mnogo pohvala i podsticajnih riječi od poznatih književnika Srbije.
Ovo je inače jedna od mnogobrojnih nagrada koje je Rajka Milišić osvojila do sada i mi joj predviđamo jednu uspješnu karijeru budućeg poznatog književnika.
Ovo je Rajkin nagrađeni rad i slike sa svečanosti Svetosavske akademije u Narodnoj biblioteci Srbije.
PUTUJE BEZ PUTA, PUT SE PRED NJIM RAĐA
Noć je. Osjećam blago pucketanje vatre i vidim kako se njena svjetlost blago prelama po mojoj skučenoj sobi. Gluvo je doba noći, tišina steže, guši i obavija se oko mene poput omče koja će da me dokrajči svakog trena. Sjedim na trošnom podu, nemam ni tepiha; krevet mi je u fazi raspadanja, dušek mi je od slame, a jastuk? Jastuk nemam. Nemam čak ni sto, samo jednu stolicu ako bi neko čeljade slučajno dolijalo tu, do moje luksuzne garsonjere, samo da proviri kroz najlonska vrata, da vidi da li sam ja živ. Ništa u životu stekao nisam, ništa imao, nizašta se borio. Služio sam ovoj varoši i ovim nadžak ljudima tek kao jedan klovn iz njihove lude mašte, samotnjak koji je čitav život bio sam i kao takav, bio sklon ismijavanju.
Po licu su mi prolazile brazde, uske i duboke, kao trag svog mog dosadašnjeg vremena, kosa mi je posijedila odavno u ovom mjestu, i prije nego što je trebala, imao sam blage zavojke koji su padali po mojim ramenima. Osmijeha nisam imao, evo već dvadeset i kusur godina. Oči mi upale, prazne, ispod čijih trepavica seže pogled usamljenih divljih ptica. Često ne govorim, već ponekad, kad januar tužno zalaje, ispustim krike oslobađajući ovu napaćenu dušu.
Ništa, baš ništa nisam imao od ovog svog života, nikakav trag da sam živio, neko bio, nešto imao, nekog imao. Samo jedino što je bilo uvijek u mome domu, a i uz mene, jeste ikona Svetog Save. Okačena iznad mog kreveta, tako da ju je uvijek mogla obasjavati svjetlost moje vatre i tako mi pružati toplotu i sigurnost koju mnogi nisu imali, a htjeli su.
Otuđio sam se od ljudi, prestao da ih viđam, da izlazim među njih. Da ispijamo rum do kasno u noć, rum koji bi oni uvijek zagorčali, i on bi izgubio onu svoju slast. Htjeli su da žive, a nisu znali. Okomili su se na mene i nisu me puštali. Uvijek nazivali pogrdnim imenima, uvijek ponižavli i ne prihvatali. Imao sam nešto što oni nikada nisu. Možda su tražili, potajno željeli, pokušali imati ili čuvati, ali nisu uspjeli. Imao sam vjeru. Vjeru u Boga, vjeru u Savu. Često, kada bih bio predmet njihove igre, ne bih se lako predao tom vrtlogu, već bih se samo prekrstio, pomislio na ono što mi je najsvetije, i otišao svom kakvom takvom domu. Nije Bog zna šta, ravan je nekoj šupi, ali ta moja šupa je bar puna topline i ljubavi, iako sam sam i otuđen od svijeta, nisam od sebe. Još ja bijem bitke. Poći ću sutra, ne znajući gdje i kome, ne znajući zašto. Znam samo da moram da idem, moram da gonim nekud odavde. Ništa nisam ostvario, među hijenama, želim da se ostvarim meću lavovima.
Osvanulo je jutro. Gledam u ovu ikonu na zidu, gledam stvari oko sebe, znam da moram da idem, gone me neki moji unutrašnji vjetrovi, već sam odlučio, to je to. Nisam se nikome javio, niti planiram. Jedina osoba koja me je obilazila i donekle poštovala, bio je konobar Pero. No, kada ugleda da me nema, a sa mnom ni moje ikone, znaće kud sam pošao. Još sam mu onomad govorio kako želim da se otisnem u daljine svjetlosti i kako ću pod svojom miškom ponijeti svoju ikonu; jedinu svetinju koju imam, jedinu za koju znam; koja će me pratiti ka mome putu na etapi od ovdašnjeg pomračenja do sutrašnjeg izlaska sunca. Idem. Ne znam gdje, ne znam kud, ni da li će moj put biti otvoren pred mojim očima ili zatvor. Ništa ne gubim ako pokušam, jer ništa već imam. Idem na sve.
Izlazim iz svog doma, svog skromnog doma, faliće mi svaka stopa koju pređem. Uzeo sam svoju ikonu i čvrsto je stisnuo pod ruku. Zatvorio sam vrata i lagano krenuo, na pola dvorišta, kao izgubljeno kuče, kao lutalica bez puta, okrenuo sam se ka domu i preko ramena bacio jedan dugi, otužni pogled na onu svoju šupicu. Ledilo mi se nešto u venama, hvatao sam dah koji se gubio, suza mi se slijeva niz lice. Odlazim.
Ostavljam ovaj izgubljen narod, zatvoren u njihovaoj vječnoj unutrašnjoj praznini sa porukom : “Pronađite se, dok još nije kasno!”
Usput sam svratio do crkve, pomolio se dragom Bogu, recitujući u sebi dio Biblije, Isusuove riječi: “Oče, oprosti im, ne znaju šta čine!”
Pop Stanislav mi se tiho prikrao, i potapšao po ramenu, kazujući:
– Kud si pošao, dobri moj, sa tom ikonom, i tom suzom?
– Putujem bez puta, dobri moj pope, u nadi da ću sresti Boga.
– Putuj sine moj, čuvaj Savu i moli se svom Bogu, put će se pred tobom roditi.
Gledao sam ga samo pogledom razdraženog djeteta koje je upravo smireno i kako su se sve mračne sile rastjerale oko njega i on može dalje. Dobio sam blagoslov i krenuo na svoj neznani put.
Januar je. Mnogo je hladno. Snijeg je odveć pao i zabijelio sva prostranstva, pa i moju dušu, siromašku. Ispred mene pružalo se omanje brdo, strmovito, koje je prekrila tanka poledica, odista nisam znao kako ću se popeti i krenuti dalje. Zaustavljala me je pomisao da ne mogu, a vukla me je želja da napustim svoje mjesto, sada i navijek tuđe mjesto. Uzeo sam svoju ikonu u obe ruke, puste, ogoljene, rasječene oštricom prohujalog vremena, privukao je na svoja ispucala, suva usta i poljubio. Kroz glavu mi je prohujala samo jedna misao:
“U ime Oca, Sina i Svetoga Duha, pomozi mi, Savo, pomozi.” Klonuo i umoran – vjerovao sam. A šta sam drugo, ljepše i draže imao?
Vjetar je strašno duvao i zavijao, lomio je moje slabašne noge, a ja sam samo žmurio promrzlih kapaka, i držao svoju Svetinju na prsima, obrgljenom s obje ruke. Čuvao sam je više nego život svoj. Biju me i tuku razni vjetrovi i mećave, a ja, ponizan i nijem, putujem dalje iako ne znam kud me sile ovozemaljske, vuku i gone. Nakon dugog napora, posrtanja i padanja, vjetrovi su se stišali i ja sam uspio da dotakenem zemlju svog carstva. Kažem carstvo, jer sam slobodan. Jer sam daleko od nesrećnog života. A bivam, sve bliže svojoj pobjedi. Pao sam na koljena od umora pored jednog drveta. Izdisao sam svaki vazduh kao da izbacujem Bog zna kakve sile iz sebe, vazduh mi je ponestajao, ali sam se ipak izborio. Sjeo sam ispod drveta, otužan i sam. Ispred mene se prostirao dug put u čijim širinama nestaje i gubi se sve. Iza mene, jedna prošlost zauvijek ugašena i izgubljena u januarskim vjetrovima. Sjedim tako na snijegu i od hladoće koja protiče kroz mene, ništa više ne osjećam. Odlutao sam mislima tamo, negdje daleko, u neke daleke krajeve, tople krajeve, gdje su ljudi dobri, i nikad nema zime od koje srce lako podrhtava i zebe. Dok sam lutao svojim mislima i toplim krajevima, prišao mi je neki prosjak, stvorio mi se pred očima kao grom iz vedra neba. U prostranstvu gdje ničega nema, stvorio se on. Bio je povisok, obučen u neke otrcane, stare, prosjačke haljine, smeđe boje. Desnom rukom prislanjao se na štap, koji je blago podrhtavao pod njegovom rukom. Imao je kapuljaču i gotovo čitavo lice mu je bilo pokriveno, sem očiju. A oči su sjale, sjajem iskri vatre i pružale su mi neopisivu toplotu. Gledao sam taj pogled, i činilo mi se, kao da ga odveć znam. Nisam uspio ni doći sebi, a već je otpočeo priču, dubokim glasom:
– Dobri čovječe, šta radiš usred ničega i kud si pošao sa tom ikonom?
Pogledah ga onako izgubljeno, sav je bio čudan, kao da i nije sa ovog svijeta.
– Ne bih ti znao reći, nekud idem, gonim, nemam puta. A ova ikona, to je Sveti Sava, ponio sam ga sa sobom da me čuva, jedino dobro koje sam u životu imao.
– Sveti Sava!? – reče to tako iznenađeno, kao da je s njim zajedno jeo ili pio rum, uistinu lud čovjek – ako, samo ti njega dobro drži, duša ti je široka i u njoj bije stotine vatrometa, pogled ti je topao i pomalo izgubnjen, nisu bili dobri prema tebi, nisu te štedjeli, nastavi dalje tim putem, tamo ćeš…
Prekinuo sam ga prije nego što je završio svoju rečenicu i sa malo povišenim tonom upitao ga:
– Otkud ti znaš kakvi su bili prema meni!? Ko sam i kud idem!? – glas mi je podrhtavao, čelo znojilo, nisam znao prije šta bih rekao, no on je svoje nastavio.
– Kao što rekoh, nastavi dalje tim putem, tamo ćeš naići na jedan kamen, iza tog kamena raste cvijet sa četiri zlatne latice, uberi ih, prodaj zlato i uradi ono što ti prvo padne na pamet sa novcem.
– E, moj ti, ti si lud čovjek, pravog si našao zavitlavati, pa progurao sam jadan vijek, ne treba mi još i ova sprdnja. Čuj, usred zime, raste civjet i to sa zlatnim laticama, pih!
– Ako mi vjeruješ, učinićeš onako kako sam ti rekao. Ako vjeruješ. – zagledah se u njegove oči, crne duboke oči i taj blagi, a istovremeno i oštri pogled, duboko u meni izazvao je lavinu koja me je gurala ka cvijetu. Taj pogled, te oči, zaboljele su negdje duboko u meni.
– Čekaj samo da ti pokažem kome se treba vjerovati – okrenuh se da uzmem ikonu koja je bila iza mene, no on je već nestao. Kako došao, tako i otišao.
Htio sam mu samo reći kako ja vjerujem jedino Savi, a ne prosjaku ili svakoj budali koja, eto tako naleti, i napriča šaku gluposti. Htio sam mu reći da i on vjeruje u Savu…
Iako nisam bio svjestan zašto sam tom prosjaku toliko vjerovao, krenuo sam na put. Činilo mi se ako izdam njega, izdajem Savu. Hodao sam dugo i bez odmora, i na čitavom putu baš nigdje nikoga. Kad najednom, pored puta neki kamen. Govorim sebi, ti si lud, ti ne znaš šta činiš. Ti si lud, tamo nema ničeg. Gledam u svoju ikonu, gledam u kamen, i odlučih da ga pomjerim. Kad tamo stvarno, cvijet sa četiri zlatne latice! Neka mi bude Bog na pomoći, ako me već oči izdaju. Ubrah latice, strpah ih u džep i krenuh dalje, ni sam ne znam kud sad. Onaj je znao da se pojavi i nestane, jaka mu fora!
Išao sam tako dugo, noge su mi polako slabile, bio sam gladan, žedan, ali nisam bio sam, Sava je bio tu, pod mojom rukom, tu bliže srca mog. Hodio sam dalje, vjetar mi je strugao lice, ruke poplavile od hladnoće, ali duša se bori. Iz daljine nazirale su se kuće, bilo mi je drago da ću moći malo da odmorim. Kada sam stigao, ljudi su mi prilazili, pitali za pomoć, da li mi treba štogod, i odveli na jedan rum u njihovu seosku kafanu. Sjeo sam izbezumljen, nikad dosad nisam vidio toliku pažnju, dirnula me je njihova toplina, povrijedila njihova dobrota.
Popio sam rum i otišao da vidim koliko mogu da dobijem za ove latice. Čovjek, kome sam pokazao zlato, gledao me je kao da sam pao s neba! Nisam siguran o kom se iznosu radilo, ali sam znao da bilo mnogo novca. Ogromna hrpa novca koju dosad, nisam vidio. Gledam ja novac, gleda on mene. Ali, gledam i ovu ikonu. I vidjeh, moja ikona vrijedi više nego sav ovaj novac ovdje. Nikad nisam imao nikakvog novca, a kamoli ovoliko. Nisam ga koristio, a ne treba mi ni sad. Vjerujem, da bi svi oni koji su me otjerali iz mog doma, uništili vlastiti život zbog ove hrpe, zbog svoje pakosne gladi, ne potrebe. I tad kroz glavu mi prođe jedna misao, sav novac ostaviću ovom mjestu, ovoj djeci i ljudima. Meni ne treba, ja i moj Savo idemo dalje. Molili su me, vukli za rukav, samo da ostanem. Proglasili su me svojim svecem i zaštitnikom! Bio sam opet u čudu, no morao sam ići dalje, jer znao sam, ovdje nije moj dom.
Nastavio sam put, ikona je i dalje bila uz mene. Bio sam po prvi put srećan, jer sam druge učinio srećnim. Jer sam pomogao, nisam i dalje imao ništa sem vjere, ali to jedino što čovjek i treba da ima. Zaustavio sam svoj hod, samo malo da odahnem i da razmislim kud i šta dalje, ali prekide me glas iza mene:
– Dobar si posao uradio, nisam ni sumnjao da će biti drugačije. – iako mu je lice bilo prekriveno, mogao sam da osjetim njegov osmijeh i zadovoljstvo, bio je to opet onaj prosjak, uvijek je negdje uz mene.
– Učinio sam ono što sam osjećao.
– Time si pokazao koliku dušu imaš. Putovađeš dalje svijetom, put će se dalje sam rađati pred tobom i potrudićeš se da se niko više nikada ne osjeti kao što si se ti osjećao, dok si odlazio iz svog mjesta.
Tad odjednom stvori se ogromna količina novca, stojim i gledam, ne vjerujem očima. Oduvijek sam znao da ovaj prosjak i nije baš u najboljem redu.
– To će biti dovoljno za početak. Idi, putuj svijetom i čini dobra djela. Sad ja vjerujem u tebe.
– Ko si ti da vjeruješ u mene i da činiš sve ovo?
– Ja sam onaj koga si ti čuvao i kome si vjerovao, i ko je bio uz tebe.
Začuđen njegovim riječima, htjedoh da ga pitam nešto, kad on udari štapom tri puta u zemlju i tad zablijesnu ogromna svjetlost, kao da je preda mnom sinula zvijezda. Odjednom, njegova prosjačka odjeća i štap, bili su na zemlji, a on je lebdio u vazduhu. Pogledah malo bolje… trljam oči i ne vjerujem, mlatim ovom teškom glavom. Bio je to, ni više ni manje, no glavom i bradom, Sveti Sava! Nisam znao šta bih rekao, jezik mi je utrnuo, krv se sledila. Moj pratilac je sve vrijeme bio uz mene! Zato me je taj pogled dotakao! Ipak nikada nisam bio sam! Pitao sam ga:
– Šta ja imam od svega ovog?
– Postao si čovjek.
Tad se on vinu u nebeske visine i nestade onog blještavila koje me je zaslijepilo. Ostao je samo njegov prosjački štap, novac i ona prosjačka haljina u koju je bio umotan i na kojoj je stajala jedna ceduljica.
Na ceduljici je pisalo samo: Čuvam te.
Putovao sam svijetom, pomagao narodu, zajedno sa štapom i mojom ikonom.
Bez puta sam putovao, put se preda mnom rađao.
Jer sam vjerovao.
